Prošli tjedan je u Zagrebu boravio naš najtrofejniji klubski trener Dubravko Škorić, koji je 7 puta osvajao Ligu prvaka s belgijskim klubom Villete Charleroi. Povod za razgovor uz kavu je uvijek vječna tema, naš hrvatski pingić.
Što misliš Dubravko u kakvom je položaju hrvatski stolni tenis u odnosu na svijet ?
Prvi i osnovni kriterij mora biti stanje u seniorskom stolnom tenisu i gdje se mi nalazimo u odnosu na međunarodni stolni tenis. Uzeo bih u obzir zadnjih 20, a i vise godina ako treba. Vrlo brzom analizom može se zaključiti da su se u prvih 100 seniora na svijetu osim vječnog Zorana Primorca ugurala dva hrvatska igraca, Tošić i Gaćina. Kadetski i juniorski rezultati na razini Europe mogu biti neki pokazatelji, ali nisu garancija dobre seniorske karijere. Za razliku od zapadne Europe koja trenira poslije škole (poslije 17 sati) naši mladi igrači vrlo brzo katkad počinju trenirati i dva puta dnevno. Može se napraviti čak vrlo brzo dobar rezultat ali to zavarava pa čak i maskira ono što će se dogoditi kasnije. Vrlo brzo preskačemo etape u metodici i razvoju sve u ime rezultata. Prijelaz iz juniora u seniorski stolni tenis vrlo je bolan i šokantan. Vrlo brzo dečki između 17 i 18 godina ako osjete da nisu dovoljno potkovani taktički i tehnički imaju dvojbu da li nastaviti sa stolnim tenisom ili školom. Obično se odluče za oboje, jer se u hrvatskoj ligi još nešto može zaraditi.
Pa kako onda možemo dalje i što nam preostaje ?
Tu prestaje pravi profesionalni rad. Pošto treneri rade s relativno malo igrača, recimo ako imamo 3 ili 4 juniora i dva se odluče za profesionalno treniranje, kakve su nam šanse sastaviti nacionalnu ekipu. Svi u savezu i u obitelji trebaju biti ozbiljni i odgovorni. Odgovorni moraju biti svi, ali najviše treneri jer oni na neki način svojim radom ili neradom odlučuju budući socijalni status mladog sportaša u društvu. Da sam na mjestu najodgovornijh ljudi u savezu po pitanju struke upravo to bi bilo pitanje trenerima, ali i svim ostalima. Da li smo kao sustav dovoljno stručni i požrtvovni za stvaranje profesionalnih igrača koji od toga mogu živjeti i što ako ne uspiju? Diskusija mora ići u smjeru konstruktivne autokritike. Ako nova vlast ne uspije napraviti takvo razmišljanje kao temelj onda će promjene ići teško.
Reci mi konkretno koji način rada preferiraš kao najdjelotvorniji u razvoju vrhunskog igrača ?
Što se tiče načina rada išao bih principom jedan trener ili dva, jedna grupa igrača i jedna dvorana. Naglasak bih stavio na srebrnu juniorsku reprezentaciju, a iza bi izabrao grupu trinaestogodišnjaka koji u razdoblju od 5 godina uvijek trebaju trenirati s jačima i moraju igrati svaki vikend ako je to moguće. Kao obvezatno bih uveo da ti mladi igrači moraju biti uvršteni u sastav seniorske ekipe, kako bi što prije skupili natjecateljska iskustva u 1. Ligi.
Gdje si trenutno danas i da li si spremnan za suradnju sa HSTS-om ?
Potpisao sam novi dvogodišnji ugovor s bundes ligaškim klubom Ochsenhausen i ako mi to profesionalne obveze dozvole rado ću pomoći u razvoju naših mladih igrača kod mene u novom klubu, organiziranjem trening kampova s jakim sparing partnerima.
I za kraj još jedna poruka novom Izvršnom Odboru i Stručnoj komisiji: Nemate puno vremena, drugi su već otišli naprijed, trebate vući pametne poteze i brzu akciju.
Razgovor vodio i napisao
Renato Čengić