Ova nesretna 2020. bit će zapamćena po pandemiji COVID-19.

U stolnoteniskim krugovima ostat će zapamćena da je to godina kad se nakon gotovo 30 godina od Hrvatskog stolnoteniskog saveza oprašta glavni tajnik Žarko Ratković. Godine su učinile svoje i neumorni Ratković je odlučio malo usporiti.
Ako za nekog možemo reći da mu je stolni tenis u krvi onda je to Žarko Ratković. Njegov otac Lovro bio je reprezentativac Jugoslavije i jedan je od najvećih zagrebačkih zanesenjaka, zaljubljenika i promicatelja pingića. Uostalom, Lovro Ratković je jedan od osnivača Akademskog sportskog društva Mladost i njegovog stolnoteniskog kluba, a i dvorana na Mladosti se zove po njemu. Žarko je u pingiću od osme godine, najviše u Mladosti, a najveći uspjeh je bila majstorica za ulazak u 2. međurepubličku ligu. Sastav je bio Hudetz, Uzorinac i Ratković. Bio je svojedobno treći kadet u Hrvatskoj, no posvetio se školi. Vraćao se još nekoliko puta, a kasnije je igrao u u Sokazu...
U Savez je stigao 1991., za punih 30 godina mu nedostaje nešto sitno.
- Tadašnji republički tajnik Stanko Oštir je išao u penziju i na njegov nagovor odlučio sam se kandidirati. Postao sam glavni tajnik 25. veljače 1991. - ispalio je kao iz topa Ratković.
Cijeli život je u brojkama, s tim ni sada nema problema. No, nije sve išlo glatko.
- Ubrzo sam pozvan u vojsku, završio sam u 99. brigadi i na položajima u Lasinju. U Savezu me mijenjao Reno Marolt, a na posao sam se vratio 1. travnja 1992. Imao sam čast i privilegiju biti tajnik u to vrijeme. U to vrijeme se događalo toliko stvari, od priznanja Hrvatske, našeg susreta sa Slovencima pod hrvatskom zastavom, kvalifikacija parova za Olimpijske igre u Barceloni gdje su se Šurbek i Primorac na kraju i plasirali. U to vrijeme da se trebalo ići u svemir naši predstavnici bi bili tamo. Nije se pitalo gdje se igra i koliko košta, već kako doći do određene lokacije. Doduše, nije bilo toliko natjecanja kao danas.
Ubrzo je opet napravio stanku od Saveza. Negdje krajem 1994. je opet pozvan u HV, a po završetku Oluje vratio se na mjesto glavnog tajnika.
- Do 2002. je bilo najplodonosnije vrijeme, imali smo Primorca i Boroš i tu je bilo jako lijepih rezultata i uspomena. Najviše sam se vezao uz Zokija i Tamaru, bilo je to jako lijepo razdoblje. Bio sam u Mladosti kad je Tamara stigla iz inozemstva. Na omladinskom EP-u u Ljubljani juniorke su osvojile broncu, a dio te ekipe bila je i Tamara, dok sam ja bio vođa puta. Ne mogu vam opisati ponos kada je 1998., na neslužbenom SP-u, osvojila drugo mjesto. Sjećam se da je Zoki na tri uzastopna EP-a bio među četiri najbolja. Svi suparnici su se mijenjali, jedino je Zoki bio non stop među četiri najbolja. Možda mi je najviše žao Bremena 2000.. U polufinalu je izbacio Waldnera (3:2), bila je to ljepotica prvenstva. Savršenstvo od meča. Onako mrtav umoran je morao odmah igrati finale s Karlssonom i, normalno, izgubio. Dvije godine kasnije je u polufinalu vodio 2:1 Kreangu, no ovaj se nekako izvukao. Šteta. Bila je krcata dvorana u Zagrebu, tko zna što bi bilo u finalu. Ili kad ga je fizioterapeut Žaler 'spasio' da igra polufinale 1998. u Eindhovenu. Zoki je imao ogroman hematom nakon meča s Kreangom, ne sjećam se da sam tako nešto vidio u karijeri. No, istodobno je i fizioterapeut Žaler bio u 'komi'. Sav crven u licu, tlak ga je prikovao za krevet. Nekako se uspio pribrati i pomoći Zokiju. Samo je rekao: Žare, daj leda. Kakvi su to krikovi bili, Zoki je umirao od bolova, ali u polufinalu je s 3:1 sprašio Gatiena.
U tih 30-tak godina je bilo mnogo medalja, uspjeha i padova.
- Uf, koliko je tu prošlo generacija. Stalno se nešto događalo, stalno neke kadetske, juniorske ili seniorske medalje, usponi i padovi.
Opet se vratio na početak priče.
- Te 1993., na omladinskom EP u Ljubljani, dečki su u kadetskoj konkurenciji zauzeli 33. mjesto. Iduće godine Neven i Ivan Juzbašić su bili brončani. Kasnije je Neven na nekom turniru dobio i Bolla, koji je danas mega zvijezda.
U dobrom sjećanju ostala mu je i 2014.
- Filip Zeljko i Lea Rakovac su tada osvojili europski Top 10. Jedna mala Hrvatska je u istoj godini imala dvoje igrača na europskom tronu. Nažalost, kasnije se nije odigralo kako smo priželjkivali.
Nabrajao je brojne uspjehe i igrače, Zokijeve i Tamarine medalje, a prisjetio se i organizacijskih pothvata.
- Moram biti ponosan na sve odrađeno, brojne Pro Toureve, europska i svjetska prvenstva... Na sve te ljude s kojima sam surađivao, osvojene medalje... Joj, kad se sjetim SP-a u Zagrebu, odmah mi trnci prođu. Tri dana prije početka Gojko Škrbić je završio na operaciji srca. Herman Vukušić je preuzeo 'komandu', ali trebalo se snaći u svim tim papirima. U Zagrebu su tad bile nesnosne vrućine, a odmah na početku prvenstva nestalo je struje. Samo zbog tog SP-a je nabavljen novi parket, koji se ubrzo odvojio. Milijun problema. Ili susret sa Slovačkom u Kninu i to odmah nakon Oluje. Ulaziš u Knin, a na cesti vidiš madrace, plahte, nema čega nema. Nismo znali kakvo je stanje s dvoranom, je l' minirano. To je svojedobno bio najmoderniji srednjoškolski centar u Jugoslaviji. Na kraju je sve super prošlo, puna dvorana...
Prisjetio se i onih lošijih trenutaka u karijeri.
- Nikad nisam volio te svađe, to mi je uvijek bilo bolno. Pogotovo te 2006., kad je bio totalni kaos.
No, nije se previše zadržao na crnim danima, ali se prisjetio svojih grešaka. Barem one najveće.
- Bilo je to 2004., u Frankfurtu se igrao europski Top 12, a ja nisam prijavio Zokija. Nastao je nesporazum u komunikaciji i dogodila se velika greška. On je u to vrijeme bio u SAD-u i tad mu je prišao Waldner i pitao ga zašto ne igra Top 12. Kad je krenula lavina... Pokušali smo naknadno urgirati, ali nije se moglo ništa napraviti. Na Top 12 je ušao Maze, koji je bio prva zamjena, i osvojio prvo mjesto te 40 tisuća maraka. Kasnije u Zagrebu Zoki je pozvao Mazea i kazao mu: Ovo ti je glavni tajnik koji ti je omogućio nastup na Top-u 12, a i te novce. Maze mi nije ni kavu platio ha, ha.
Zbog pandemije virusa COVID-19 iskazao bojazan.
- Bojim se za sport. Ova pandemija će nas uzdrmati. Kako će reagirati igrači ako neće biti turnira, već samo trenirati. Nema turnira, organizacije natjecanja, nisu lagana vremena.
Mirovina je iza ugla, ali i dalje će biti vezan uz stolni tenis.
- Koliko ću raditi zavisi o tome koliko će me trebati. No, stojim na raspolaganju.
Za kraj je poručio.
- Svima želim manje svađe. To nigdje ne vodi. Moramo biti ponosni na sve što smo postigli. Svi ti ljudi koji su pomagali u stvaranju rezultata i odgoju igrača. Ti rezultati ostaju zauvijek zapisani.